Hrvatska Udruga za Ustavno Pravo

Institut narodne inicijative ugrađen je u hrvatski Ustav 2000. godine, ali je prihvaćanje tog oblika neposredne demokracije u Hrvatskom saboru učinjeno ishitreno, nepromišljeno, bez razmatranja komparativnih iskustava primjene tog instituta u drugim državama i bez uvažavanja mišljenja domaćih ustavnopravnih stručnjaka.

Svih proteklih godina propuštene su prilike da se kvalitetno uredi ustavni i zakonski sadržaj instituta narodne inicijative, naročito u vrijeme ustavnih promjena 2010. godine te prošle godine kada je u Hrvatskom saboru pokrenut postupak promjene ustavne odredbe u kojoj je reguliran taj institut. Posebno naglašavamo kako je nakon promjene pravila odlučivanja na referendumu temeljem Promjene Ustava iz 2010. godine Ustavnim zakonom za provedbu Ustava Republike Hrvatske u listopadu 2010. propisano da će se, između ostaloga, zakon koji uređuje referendum uskladiti s odredbama Ustava u roku od šest mjeseci od dana proglašenja Ustavnog zakona, ali to nije učinjeno sve do danas. Struka je i u tom razdoblju bila ignorirana.

Iz navedenih razloga narodna inicijativa s jedne strane nije ni zaživjela u Hrvatskoj kao moguća i poželjna dopuna, korektiv predstavničke demokracije, a s druge , u situacijama kada su građani uspijevali unatoč svim normativnim preprekama prikupiti dovoljan broj potpisa u zahtjevu za referendum, takve su inicijative bile ocijenjene neprihvatljivima od tijela državne vlasti.

Posljednja inicijativa kojom se zahtijeva da se hrvatski Ustav dopuni odredbom da je brak životna zajednica žene i muškarca, a koja je u značajnoj mjeri podijelila hrvatsku javnost glede svoga sadržaja, uzrokovat će značajne prijepore i različita ustavna tumačenja pojedinih aktera u Hrvatskom saboru i izvan njega glede postupanja i obveza državnih tijela u svezi odlučivanja i posljedica moguće odluke građana na ustavotvornom referendumu. Ta različita ustavna mišljenja mogu posljedično dovesti našu zemlju do ustavno-političke krize bez presedana. Upravo iz tog razloga želimo ukazati na određena temeljna načela hrvatskog Ustava.

Za nas, ustavnopravne stručnjake, nema nikakve dvojbe da hrvatski Ustav poznaje dva načina provedbe postupka svoje izmjene, koji se provode neovisno jedan od drugog. Prvi je postupak, a koji je do sada uvijek korišten kod promjene Ustava, predviđen u odjeljku IX. gdje o izmjeni Ustava odlučuje Hrvatski sabor. Drugi je postupak predviđen u članku 87. Ustava, koji propisuju mogućnost da Hrvatski sabor ili predsjednik Republike (na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade) raspišu ustavotvorni referendum. Prema tome, svaka izmjena Ustava može se obaviti i putem referenduma, potpuno neovisno od postupka koji je propisan odjeljkom IX. Ustava. Nesporno je također da ustavna odredba o referendumu narodne inicijative iz članka 87. Ustava načelno omogućuje primjenu narodne inicijative kako za djelomičnu, tako i za cjelovitu izmjenu Ustava.

Hrvatski sabor je dužan raspisati ustavotvorni referendum ukoliko to zatraži 10 posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj, a nakon što Ustavni sud, na eventualni zahtjev Hrvatskog sabora, provjeri jesu li ispunjeni uvjeti za održavanja referenduma, onako kako ih propisuje članak 95. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Odbijanje Hrvatskog sabora da raspiše referendum nakon što su ispunjene sve formalno-pravne pretpostavke za njegovo raspisivanje predstavljalo bi negiranje same biti referenduma narodne inicijative i moglo bi imati nesagledive posljedice po ustavnu stabilnost zemlje.

Svaka odluka građana na ustavotvornom referendumu bila bi po prirodi stvari odluka ustavnog karaktera i obvezivala bi sva državna tijela. Ona bi predstavljala promjenu Ustava, koja bi stupila na snagu potvrdom da je referendum održan u skladu s Ustavom, bez obzira na postojanje određenih formalno-pravnih nedostataka u referendumskom pitanju (nepreciziranje pitanja u vidu ustavnog amandmana). Hrvatski sabor, smatramo, bio bi dužan implementirati eventualnu potvrdnu referendumsku odluku u tekst Ustava.

Zbog spomenutih, ali i drugih manjkavosti u regulaciji instituta narodne inicijative (primjerice, izričitog određenja koje materije nisu pogodne za referendumsko odlučivanje), ponovo ističemo dužnost i potrebu da se ovaj institut što hitnije kvalitetno regulira. U tom smislu iskazujemo opetovanu spremnost da svoja stručna znanja i kompetencije stavimo na raspolaganje ustavotvorcu i zakonodavcu.

Prof.dr.sc. Branko Smerdel

Prof.dr.sc. Zvonimir Lauc

Prof.dr.sc. Arsen Bačić

Prof.dr.sc. Saša Šegvić

Prof.dr.sc. Sanja Barić

Prof.dr.sc. Robert Podolnjak

Prof.dr.sc. Stipe Ivanda

Doc.dr.sc. Anita Blagojević

Doc.dr.sc. Đorđe Gardašević

Doc.dr.sc. Petar Bačić

Doc.dr.sc. Mato Palić